Ako je vjerovati našim precima, obuća štiti našu dušu od dodira sa “podzemnim” svijetom što je čini jako važnom u svakom segmentu našeg života.
Na cipele su vremenom počeli da se stavlajju drveni i gumeni đonovi. Pretpostavlja se da je razlog zašto je nastala potreba žena da nose štikle ili cipele sa platformom taj što ih je to udaljavalo od uticaja sotone. Iz istog razloga vjeruje se da cipele moraju uvijek da stoje na podu, kao i da se djeci ne kupuju cipele dok ne prohodaju.
Nesreća je nositi jednu cipelu, a nove cipele treba uvijek probati predveče jer su nam noge tada otečene od stajanja. Ali, trebale bi da se kupuju i plaćaju po danu kada zle sile spavaju i ne znaju da imamo novo oružje protiv njih.
Obuću ne trebamo nikako pozajmljivati jer tako ostajemo bez oružja u borbi protiv demona, ali i dijelimo svoju sreću. Kada nosimo tuđe cipele, onda preuzimamo i njegovu sudbinu, a samim tim i nesreću.
Ako su vam se pertle same vezale u čvor, onda ukazuju na neočekivano rješenje problema, a kada vam pukne đon vrijeme je da se zabrinete jer vas vaš štiti od zlih sila više ne štiti dobro. Ako vam se pertle same od sebe odvežu, onda vas očekuje neki gubitak.
Kada vas dijete zamoli da mu vežete pertle ne smijete da ga odbijete jer je to znak sreće, a ako vašu mačku nađete da vam spava na cipelama onda vas čeka velika sreća. Ukoliko vam pas pojede cipelu, očekuje vas opasnost na putu.
