Od vajkada čovjek je bilježio protok vremena usmenom i pisanom riječju, a inspiraciju za priče koje je prenosio nalazio je kako u mašti, tako i u stvarnosti.
Zbog toga, u svakom drevnom mitu, legendi ili predanju treba tražiti ono zrno istine koje se možda krije negdje iza stilskih figura i nevjerovatnih avantura.
U slučaju šest mitova, nauka je dokazala da su inspirisani stvarnim događajima.
Kratersko jezero i bitka bogova
Urođeničko američko pleme Klamat vjerovalo je da je Kratersko jezero u Oregonu nekada bilo visoka planina koje se zvala Mazama.
Na njenim obroncima je, kako kaže predanje, živio Lao, bog podzemnog svijeta koji je ušao u žestok boj sa Skelom, bogom neba. Vatra i kamen letjeli su sa planine, a na kraju Lao je izgubio, a Skel je na njegovu glavu srušio planinu kako bi ga zauvijek zarobio u podzemni svijet. Kako bi uklonio ožiljke koje je bitka nanijela prirodi, Skel je na mjesto nekadašnje planine postavio prelijepo plavo jezero.
Drevni indijanski mit zapravo opisuje vulkansku erupciju koja se desila prije oko 8.000 godina i za koju geolozi tvrde da je bila toliko jakog intenziteta da je raznijela planinu i na njenom nekadašnjem mjestu ostavila krater koji se vremenom napunio vodom.
Biblijski potop
Priča o velikom potopu može se naći u mitološkim predanjima od zapada Evrope pa sve do istočne Azije.
Najstariji pomen nalazimo u Epu o Gilgamešu. Mesopotamski ep iz 7. vijeka prije nove ere opisuje kako su bogovi skovali zavjeru o potopu kako bi uništili svijet.
Geloški podaci sakupljeni u oblasti Crnog Mora, pokazali su da je prije oko 11.500 godina kada se potop navodno odigrao došlo do velikog topljenja glečera na sjeveru, pražnjenja Crnog Mora i rasta nivoa vode u Mediteranu. Crno More bilo je tada odvojeno kopnom od Sredozemnog, ali kako je more toliko poraslo, ono se prelilo preko prevlake i spojilo dva mora.
Kiše i rast nivoa mora bili su toliko drastični da se većina naučnika danas slaže da su ovi događaji gotovo sasvim izvjesno poslužili kao inspiracija za mit o potopu.
Šri Lanka i armija majmuna
U indijskom epu Ramajana, konstruisan je tipičan antički zaplet baziran oko otmice. Sita, žena boga Rama, oteta je i odvedana u demonsko kraljevstvo na ostrvu Lanka. Kako bi vratio Situ, Rama je uz pomoć armije čovjekolikih majmuna sagradio pontonski most od Indije do Lanke, koji je prešao sa vojskom i ubio demona.
Iako je priča prepuna intrigantnih detalja, sam most zaista postoji! Snimanja iz vazduha otkrila su 48 kilometara dugačak potopljen krečnjački sprud koji je povezivao dvije kopnene mase. Most, samo nekoliko metara ispod površine vode, vjerovatno je inspirisao Hindu legendu, naročito kada se ima u vidu da je potonuo tek u 15. vijeku.
Atlantida
Jedan od najpoznatijih mitova u istoriji čovječanstva svakako je priča o Atlantidi. Prvi spomen legendarnog ostrva nalazimo kod starogrčkog filozofa Platona, koji je opisao kako je civilizaciju na vrhuncu razvoja i slave progutalo more. Iako se o postojanju Atlantide i dan danas žestoko raspravlja, veliki broj arheologa ubijeđen je kako se u priči zapravo radi o Minojskoj civilizaciji.
Danas znamo da je prije oko 3.650 godina snažna vulkanska erupcija pogodila ostvo Santorini i da je cunami izazvan njenom silinom pogodio Krit i vjerovatno zbrisao Minojce, o kojima se ništa poslije toga više nije čulo.
Gromovita ptica i kit
U mitologiji sjevernoameričkih Indijanaca može se pronaći legenda o gromovitoj ptici (mitsko natprirodno stvorenje) koja je spasila pleme Kileta nakon što je ubila opakog kita koji je lovio svu ribu neophodnu za preživljavanje plemena.
Tokom te borbe, more se uzburkalo i nastali su džinovski talasi koji su ubili mnoge ljude. Na kraju, gromovita ptica je pobijedila, izvukla kita iz mora i bacila ga na kopno izazvavši tako još jedan veliki potres.
Tek 1980. godine, geolozi su otkrili dokaze o velikom zemljotresu oko 1700. godine koji je bio dovoljno jak da izazove masivan cunami. Ovaj talas pogodio je ne samo oblast koje je naseljavalo pomenuto pleme, već je stigao čak i do Japana.
Zvjezdani gost
Oko 1006. godine pismeni ljudi širom svijeta zabilježili su pojavu, kako su pisali, “zvjezdanog gosta” na nebu. Dok su mnogi raspredali o “strašnim predskazanjima” koje nebeska pojava donosi, persijski filozof, naučnik i ljekar Ibn Sina, poznatiji kao Avicena, dao je daleko iscrpniji i naučniji opis od ostalih. U “Knjizi liječenja”, Sina je zapisao kako je objekat koji je mjesecima bio vidljiv na nebu mijenjao boju, prije nego što je počeo da varniči i blijedi dok nije potpuno nestao.
Dugo se pretpostavljalo da je objekat u stvari bio kometa, međutim danas znamo da je bila u pitanju eksplozija supernove koja se odigrala prije 7.200 godina, a čija je svjetlost stigla do Zemlje početkom 2. milenijuma.
